Riječ Božja donosi svjedočanstvo u korist činjenice da nas poniženje uči saviti koljena i zavapiti Gospodinu u svim našim problemima i nevoljama.

“Prije nego bijah ponižen lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ” (Ps 119,67).

“Znadem, o Jahve da su ti sudovi pravedni i da si me s pravom ponizio” (Ps 119,75).

U posljednjem stihu David kaže: “Gospodine, znam zašto si me ponizio. Vidio si da sam zalutao kad je sve išlo dobro i da sam postao bezbrižan, i tako si dopustio da na mene dođe nevolja. Znao si da će me to natjerati na koljena i vratiti u slomljenost. Moje poniženje bilo je dokaz tvoje vjernosti prema meni!”

Moramo razumjeti nešto o srcu Božjem – On pati kad mi patimo. On osjeća naše poniženje s nama, bez obzira što je ono. “U svim njihovim nesrećama on bijaše nesretan, i spasi ih anđeo nazočnosti njegove. U svojoj ljubavi i u smilovanju svojemu on ih je otkupio i podigao ih i nosio ih u sve dane odvajkada” (Iz 63,9).

Gospodin je ganut kad god mu Njegova djeca vape iz poniženja. “(Izraelci) su vapili i njihov vapaj za pomoć sred ropstva ulazio je Bogu. Bog je čuo njihovo zapomaganje” (Izl 2,23-24).

Izraelov vapaj ganuo je srce Božje. Kad god su bili poniženi, Bog je patio s njima. Biblija nam govori da čak i kad je Izrael sagriješio protiv Gospodina i kad je bijeda pala na njih, “njegova se duša sažali nad Izraelovom tegobom” (Suci 10,16).

Mnogi ljudi podnose strašno ropstvo u svom životu i u njima svakodnevno bjesne iskušenja. Međutim, kažem svim takvim ljudima: “Bog se brine!” Da, On zna jad koji podnosite i samo on ima snagu da vas izbavi. U svakoj bitki On vas uči da trčite križu i vapite mu za izbavljenje!

Autor: David Wilkerson; Izvor: Worldchallenge.org